Polja i identiteti suvremenog crteža

Crtež je ogoljelost vidljivog: potpuno se nudi gledanju, a istovremeno se suzdržava ne bi li naznačio da posjeduje i nešto ispod, neku unutrašnjost. Crtež se dotiče kao stvar, a promatra kao tijelo ...Crtež odašilje želju a ne artikulira smisao, on je zavodnik…

Bernard Noël, 1974.

Imajući na umu definicije po kojima je crtež temeljna disciplina svakog ulaska u jezik likovnosti, tražili smo crtež koji kroz trag, obris, granicu, znak, misao, poruku, pismo, propituje svoju pojavnost , svoju osjetilnost i svoju imaginaciju. Tražeći ga u metafori instrumenta u čijim se frekvencijama ogledaju recentna zbivanja u polju likovnog jezika, nastojali smo ga izdvojiti u higijeni tvorbenih pojmova, ne samo na mjestima gdje ga raspoznajemo u tradicionalnom tehničkom mediju, već u svim zadanostima prevage suvremenih medija.
Raspon osobnih poetika na početku nesaglediv, na kraju je zatvorio krug, na čijim se polovima gotovo kao metafora iščitava jedan crtački abecedarij, koji izvan generacijskih razlikovanja seže od Lovre Artukovića do Gorkija Žuvele, u razgrtanju lika nemira (Artuković) do crtačkog tkiva, koje sve prekriva pulsirajući fiziologijom disanja i crtanja (Žuvela). U njegovu smo središtu pronašli zamršena klupka automatskih oslobađajućih rukopisnih ispisa Zlatka Kesera, a na obodu koji opasuje te nemire nalazimo Petra Grimanija, koji crtež zaogrće mitom i ritualom, a arhaični medij mrkog ugljena ugrađuje u imaginativnu potku svoje video projekcije lova na europskog bizona. Svi oni u crtežu sadrže način vizualnog poimanja, gledanja i način kodiranja vlastita izraza.
U vremenu virtualizacije umjetnosti, koja je iskliznula u sve medije prijenosa i gdje je teško izvesti osobne kodove i frekvencije izvan intermedijalnih preplitanja poruka i komentara, crtež se nalazi u jednoj novoj velikoj žudnji okreta prema slici, poznatoj pod Boehmovim terminom iconic turn . Označava i signalizira povratak jeziku, znaku, značenjima i izrazu, i nigdje kao u njemu ne postoji veća blizina osobnog koda i aure. U tezi da je crtež jedina nepromjenjiva konstanta, koja je ugrađena u dubini vizualnog poimanja i vizualnog jezika, danas nailazimo na široka polja umjetničkih djelovanja u kojima crtež preplavljuje i postaje medij intenzivne autopoetizacije i autografizma, koji seže u stvaranje osobnih ikonika i znakovnih sustava, projekcija psihizama i orfičkih konstrukcija.
U ovome trenutku crtež nalazimo polariziran na onaj koji nastaje u polju duktusa i s njegovim nemirima i vještinama, koje ne zaziru od mimetričnog i iluzionističkog te na onaj koji preveden u druge medije ima funkciju projekcija, propitivanja vlastitih granica i osvajanja novih polja tumačenja.

U prostoru crteža, koji u svojoj potki ima ugrađen autorov osobni kôd i proživljaj, nalazimo čistoću geste Mirte Diminić, nježnost manire i komponentu prolaznosti doživljaja u crtežu Ane Vivode, kodiranu mantru Jasne Šikanje, hermetičnost, zadatost i „samoograničavanje“ Ive Gobić Vitolović, snažno grafitno duktusno ispiranje Celestine Vičević i lirsku dramatičnu tonalnost Plamene Šarlije.
U arealima ispreplitanja stvarnog i imaginarnog javlja se memorijska empatija Tine Gverović, intimnistički dnevnici i crtački herbarij Damira Stojnića, začudni krajobrazi posvojene mitologije velikih izvora i retorike Matka Vekića i Tomislava Buntaka te zaigrani imaginarij Josipa Zankija. Podvojenošću manire crtanja u ilustrativnom i intuitivnom, Jelena Kovačević nalazi se podjednako u kontroliranom i podsvjesnom prostoru crteža. To isto polje širi Mejra Mujičić u svojim individualnim mitologijama duhovnih mentora (Beuys, Warhol, Bourgeois ...) i vlastitih fetiša. Nasuprot tome, podsvjesni tijek crteža kod Anabel Zanze sažet je u obrisnim/šifriranim sugestijama stvarnih predmeta, a Alma Božanić Čače, ne kloneći se lapidarnih crteža iznimne crtačke vještine, donosi minijaturne dnevničke zapise svakodnevice kadrirajući ih poput filmskih sekvenci animirane memorije.
Posebnu grupu čine crteži freakovske ikonike koji u svojoj mimetičkoj tehnici gotovo zbunjuju svojom fotografskom analognošću (imaginarni bestijarij Davora Vrankića hiperrealistične atmosfere te „Nakaze“ Mirona Milića kao evokacija Arbusinih fotografija Freak Showa Coney Islanda).
Dijametralno od njih, izvan deskriptivnog, Đanino Božić i Mauro Stipanov na različite načine propituju prostor u crtežu; Božić resemantizacijom linearne perspektive, koju pretvara u semiotički znak, Stipanov mekim pretapanjem i višesmislenim mogućnostima njegova čitanja, izvlačeći optički i iluzionistički maksimum iz geometrijskih premisa i grafičkih tehnika.
Modularno razmišljanje i higijena forme Nine Ivančić može se sučeliti s egzorcističkim načinom tretiranja velike površine papira Zdravka Milića i s podsvjesnim arhivom repetiranih znakova i reciklirane likovne materičnosti Viktora Daldona.
U poljima memorije, David Maljković, preplitanjem crtanja i kolažiranja kompilira osobni zbir zapisa, fotografija i slika iz zajedničkih toposa, prenoseći poetiku modernizma u prezent jedne evokativne retorike. Nasuprot segmentiranim izrezima, Tomislav Čeranić, ultimativnom rukopisnom manirom stvara „cjelovitost“ izvan gravitacije, „gradeći“ arhitekturu kompilirane memorije.
Intervenirajući crtežom na razglednicama Zagreba, Lina Rica reinterpretira „djeliće dosadnih razglednica“ (Jacobs Steven) dajući novi sadržaj pojmovniku urbanosti i svakodnevice. U maniri intervencije na crtežu Domagoj Sušac stvara novi kontekst sadržaja atlasa anatomije, istovremeno šokirajući i zabavljajući svojim komentarom ( nice price ).
Premda se na Trijenalu izdvaja grupa crtača na zidovima (u prostoru Studija Kabineta grafike), riječ je o istoj poetici tretiranja crtačke podloge, koja svojim dimenzijama postaje poligon za ekspandiranje ili negiranje prostornih limita. Pretvaranje zida u prostor imaginacije Tomislava Buntaka i Petra Grimanija, otvaranje stropa (neba) i posvajanje baroknih toposa u autoreferencijalnim ugljenim bozzetima Tanje Tintor Keller te obližnji urbani isječak eksterijera koji Ines Matijević prenosi na zidnu plohu pod Albertijevim aksiomom „sve stvari mjerimo pogledom …“
Dubravka Rakoci, Damir Sokić i Igor Eškinja na različite načine „crtački“ resemantiziraju tvarnost i granice zida. Rakoci ga pretvara u horizontalne layere uzoraka tapeta kojim ga potpuno prekriva negirajući njegovu tvarnost, Sokić ga reafirmira u prašinastom pigmentu crteža uslojene ciglene strukture, dok ga Eškinja minimalističkom intervencijom u linearnoj perspektivi prvo iluzionistički otvara, a u ikoničkom čitanju znaka ( private property ) zatvara.
Sonja Briski Uzelac, u gotovo naravnim veličinama repetativnih nizova lukova, u punom radijusu geste, stvara znak sublimne plošnosti u efektu negativa, i poziva na ulazak promatrača u dubinski protežan prostor. Isti motorički modus, u jednakim omjerima, ali u robotičkoj repeticiji, vidljiv je u programiranom crtežu Duje Jurića („čovjek-stroj“), koji (auto)ironijski upućuje na bliskost s uzorkom device arta stroja za crtanje Dubravka Kuhte i „mašinice“ za izradu crteža Alema Korkuta .
Prostorni crteži, koji u potki uključuju doživljaj prirode, donose instalacije poznate transparentnosti i fragilnosti Ane Kadoić i Mirjane Vodopije, kojima se pridružuje asketska estetika Ivane Franke i Vesne Pokas (koja tu estetiku pak proširuje i u site specific projektu u vanjskom prostoru). Kao i Ana Kadoić, tako i Viktor Popović, kao zaslon svojemu crtežu koristi svjetli prozorski otvor, koji preslojava linearnim crtežom horizontalnih aplicikacija koje podešavaju i stupnjuju ulazak svjetla. Kemijsko tretiranje tekstila kao prosede Silvija Vujičića podrazumijeva nestanak materije i pojavu strukturalnih crtačkih potki.
Prostorni crteži od žice Ines Krasić, fragmenti su rekonstrukcije osobnog okoliša općih znakova i stereotipa, prisutni i u ironičnim radovima Vedrana Perkova, koji opći model standardizira u triviju serijalizirane i komercijalizirane svakodnevice. U tom rodu, Robert Šimrak generira crtež velikog formata kroz digitalni medij u složenu crtačku strukturu koja funkcionira po sistemu umnažanja kodova.
Fenomen mapiranja i posvajanja izložbenog prostora kod Maje Marković i Ive Vraneković događa se na dva različita načina; kod prve kroz projekciju urbanog tlocrta i karata kao locusa moderniteta (G. Simmel), kod druge kroz spontani prosede imaginativne invazije predmeta kao svojevrsni materijalni 3D odraz crteža na zidu.
Gotovo amblematično, dižu se slojevi memorije sa preparirane (u dojmu gotovo organičke) papirne podloge Nadije Mustapić, koja u svom simulakrumu sadrži i obrise idealnog Vitruvijevog čovjeka i destruktivnost suvremenog svijeta.
Zasebna grupa autorskih projekata u digitalnom mediju na različite načine performira crtačke poetike i crtačke procese: u dokumentarističkom video zapisu nastanka crteža Hame Čavrka, poetičnoj kentridgeovskoj animaciji Marija Čaušića i ludičkim slučajnostima na proizvedenim crtežima iz crtače mašine Alema Korkuta te u širenju polja protezanja crteža u radovima Luke Duplančića, koji sučeljava virtualni i stvarni crtež, interaktivni medij weba i izložbeni prostor, objedinjujući projekt pod nazivnikom „sagledavanja“.
I na kraju, među svim tim poetskim arealima crteža pojavljuje se i suptilno olikovljeno tumačenje crteža Lorena Živković Kuljiša koji promišljenim poigravanjem naznakama vidljivog (oblak, horizont), na arheimovskim premisama (kontura, silueta), nudi vizualnu definiciju crteža!

Ovom sažetom navigacijom kroz topose 4. hrvatskog trijenala crteža željeli smo dati smjernice mogućih čitanja medija crteža, koji se vratio u jednom manifestnom obliku u sve pore likovnosti. Detektiran je, ne samo na hrvatskoj, već i na svjetskoj umjetničkoj sceni. No, moramo reći kako nije samo riječ o prisustvu medija kao zadanoj premisi, već i o novoj senzibilizaciji i promatrača i crtača. Riječ je o novim naklonostima prema otvorenom misaono/senzornom prosedeu crteža, o njegovom novom afirmiranju kroz proširene razmjere, ali i ponovnoj senzibilizaciji prema temeljnim tehnikama s jedne strane i širokim interpretacijskim poljima s druge. Kao posebni doprinos selektorskim tumačenjima, nalazimo medij statementa (umjetnikova osvrta na vlastito izloženo djelo) kao referenciju koja proširuje recepciju crteža iz umjetnikova pogleda.

Margarita Sveštarov Šimat & Ružica Pepelko